FBI ponovno kupuje lokacijske podatke Amerikanaca

RUPA NIJE U GPS-U, NEGO U TRŽIŠTU

FBI je ponovno javno priznao da kupuje komercijalno dostupne podatke koji mogu otkriti kretanje Amerikanaca. Direktor Kash Patel rekao je pred Senatskim odborom za obavještajne poslove da agencija kupuje takve informacije jer ih smatra usklađenima s Ustavom i Electronic Communications Privacy Actom. Nije, međutim, objasnio koliko se često ta praksa koristi, od kojih se posrednika kupuje podatke ni koliko detaljni tragovi završavaju u rukama istražitelja.

To je važno jer se ovdje ne govori o istom procesu kao kad policija ili FBI traže podatke od mobilnog operatera. Nakon presude Carpenter v. United States iz 2018., pristup povijesnim podacima o lokaciji iz mreže mobilnog operatera u pravilu traži sudski nalog. Komercijalni podaci dolaze drugim putem: iz aplikacija, oglašivačkih sustava, SDK-ova i data brokera koji lokacijske signale pretvaraju u proizvod.

Zato je ova priča veća od jedne izjave FBI direktora. Ako država ne može lako uzeti podatak od operatera, ali ga može kupiti od privatne tvrtke, zaštita privatnosti postaje ovisna o tome kroz koji kanal je podatak prošao. Za građanina je rezultat sličan: nečiji dnevni ritam, posjeti liječniku, vjerskom objektu, političkom skupu ili radnom mjestu mogu postati dio tržišne robe.

Senator Ron Wyden taj je model nazvao zaobilaženjem Četvrtog amandmana i ponovno gura Government Surveillance Reform Act, prijedlog zakona koji bi federalnim agencijama zabranio kupnju podataka Amerikanaca od data brokera bez naloga. Taj dio prijedloga je jednostavan: ako bi vlada za podatak inače trebala pravni proces, ne bi ga smjela zaobići kupnjom.

ZAŠTO “KOMERCIJALNO DOSTUPNO” NIJE ISTO ŠTO I BEZAZLENO

Obrana ovakve prakse obično počinje tvrdnjom da su podaci komercijalno dostupni. To zvuči kao da je riječ o nečemu javnom, ali lokacijski podaci nisu običan telefonski imenik. Mogu biti prikupljeni kroz aplikacije koje korisnik koristi za vrijeme, navigaciju, igre ili kupovinu, a zatim se preprodaju kroz lanac koji većina ljudi nikada ne vidi.

Američki FTC je u zadnje dvije godine već pokazao koliko taj lanac može biti problematičan. U slučaju X-Mode/Outlogic, regulator je tvrdio da precizni lokacijski podaci mogu otkriti posjete klinikama, vjerskim objektima i skloništima. Drugim riječima, “anonimizirani” ili “komercijalni” podaci mogu vrlo brzo postati osobni kad se povežu s mjestom, vremenom i ponavljajućim obrascem kretanja.

Svježi kontekst dodatno pojačava problem. Vrhovni sud sada razmatra Chatrie v. United States, slučaj o geofence nalozima koji od tvrtki traže podatke o uređajima prisutnima na određenom mjestu u određeno vrijeme. To nije ista pravna situacija kao kupnja podataka od brokera, ali pokazuje da američko pravo još uvijek pokušava sustići stvarnost u kojoj telefoni stalno proizvode tragove.

AI tu nije magična zavjera, nego praktično ubrzanje. Velike baze lokacijskih podataka postaju korisnije kad ih je lakše pretraživati, grupirati i povezivati s drugim izvorima. Zato je Wyden posebno upozorio na mogućnost da umjetna inteligencija olakša analizu masovnih privatnih podataka. Problem nije samo prikupljanje, nego i nova sposobnost da se iz naizgled nepovezanih signala brzo sastavi priča o osobi.

Najpošteniji zaključak je hladan: FBI možda vjeruje da se kreće unutar postojećeg zakona, ali postojeći zakon nije pisan za ekonomiju aplikacija, ad-tech aukcija i lokacijskih brokera. Dok Kongres ili sudovi ne povuku jasniju crtu, sudski nalog će za dio lokacijskih podataka biti pravilo, a za drugi dio opcija koju tržište može zaobići.