Kućni program smanjuje padove nakon moždanog udara za 33% — što studija stvarno pokazuje

Australijski istraživači s Sveučilišta u Sydneyu i Macquarie Sveučilišta objavili su u British Medical Journal rezultate studije FAST (Falls After Stroke Trial), koja je pokazala kako koordinirani kućni program smanjuje broj padova kod osoba nakon moždanog udara za 33% tijekom godine dana. Program je uključivao 10 posjeta kući od strane fizioterapeuta i okupacijskog terapeuta, s fokusom na funkcionalne vježbe, uklanjanje opasnosti u domu i treniranje mobilnosti izvan kuće.

Ključna je činjenica da su sudionici u eksperimentalnoj skupini imali značajna poboljšanja u mobilnosti, ravnoteži i samopouzdanju — ali i da je riječ o intervenciji koja još nije dio standardnih protokola liječenja. Studija je obuhvatila 426 sudionika s prosječnom dobi od 72 godine, čime je jedna od većih u ovoj oblasti, ali ostaju pitanja o skalabilnosti programa u različitim zdravstvenim sustavima.

Padovi predstavljaju jedan od najvećih rizika za preživjele moždanog udara: prema podacima iz studije, više od dvostruko više njih padne u usporedbi s općom populacijom starijih osoba, a ponavljanjem padova raste opasnost od teških ozljeda i produljene rehabilitacije. To čini ove rezultate relevantnima, ali i oprezima — jer 33% smanjenje ne znači eliminaciju rizika niti je program testiran u realnim uvjetima primarne zdravstvene zaštite izvan istraživačkog okvira.

Metodologija studije zasniva se na randomiziranom kontroliranom pokušaju (RCT), zlatnom standardu medicinskih istraživanja, što daje veću pouzdanost rezultatima. Međutim, važno je istaknuti da je program FAST provoden u strogo kontroliranim uvjetima s visoko obučnim timom — što ne garantira iste rezultate u svakodnevnoj praksi, posebno u zemljama s manje resursa za rehabilitaciju.

Autori studije naglašavaju kako su poboljšanja u mobilnosti i samopouzdanju („worthwhile improvements in mobility, balance, community participation, and self-efficacy“) ključna za smanjenje padova, ali upozoravaju da dugoročni učinci i kost-efektivnost programa još nisu analizirani. To znači da, iako su rezultati ohrabrujući, nema dovoljno podataka za preporuku implementacije bez dodatnih istraživanja, posebno u kontekstu različitih zdravstvenih sustava.

Za pacijente ovo znači da, iako postoji nada u poboljšanju kvalitete života, program FAST još nije dostupan kao standardna usluga.

Sljedeći korak bio bi proučavanje kako integrirati ovaj pristup u postojeće protokole, uz pratnju dugoročnih ishoda — jer, kao što ističu autori, „stvarna mjera ovoga nije u laboratoriju, već u onome što radi za pacijente u stvarnom svijetu“. Ovo će zahtijevati suradnju između zdravstvenih djelatnika, istraživača i pacijenata. Također, bitno je osigurati da program bude prilagodljiv različitim potrebama i okolnostima.