Autonomni rojevi: Ratna budućnost iznad Ukrajine

Kada Yaroslav Azhnyuk, kijevski inženjer i suosnivač Petcube, govori o budućnosti ratovanja, njegova vizija nije naučnofantastična — ona je operativna. U razgovoru vodjenom krajem prosinca 2025., dok se Kyiv pripremao za novi val raketnih napada, Azhnyuk je opisao scenarije u kojima autonomni rojevi dronova nose druge drone za zaštitu od intercepcija, upravljani ai agentima pod ljudskim nadzorom. Njegov opis nije bio apokaliptičan, već taktički: pitanje nije jesu li takvi sustavi mogući, već koliko su blizu operativne spreme. Ovo nije samo teorija. Prema dostupnim informacijama, ukrajinska obrana već koristi modifikirane komercijalne drone u kombinaciji s vojnom opremom, ali razmjer o kojem Azhnyuk govori — flotile autonomnih podmornica koje ispuštaju stotine dronova uz obale kao što su Kalifornija ili Velika Britanija — prelazi trenutne kapacitete. Čini se da se radi o logičkom produžetku postojećih trendova: IEEE Robotics bilježi napredak u kooperativnim algoritmima za rojeve, dok vojne agencije testiraju autonomne platforme u realnim uvjetima. Važno je razlikovati što je već potvrđeno od onoga što je još uvijek u domeni strategijske projekcije. Azhnyukove izjave ne opisuju trenutnu realnost, već smjer u kojem se kreće razvoj — a to je ključno za razumijevanje budućih prijetnji i obrane.

Kontekst ovdje nije samo tehnološki, već i operativni. Ukrajina je već godina primjenjivala asimetrične taktike protiv nadmoćnijeg neprijatelja, kombinirajući jeftine drone s preciznim udarima. Međutim, prijelaz na potpuno autonomne sustave — kao što su oni koje Azhnyuk opisuje — zahtijeva ne samo napredak u hardveru, već i u algoritmima za koordinaciju rojeva u realnom vremenu. DARPA-ini projekti kao što je OFFSET već demonstriraju mogućnosti za urbane operacije, ali razmjer o kojem se govori zahtijeva skok u skalabilnosti. Što ovo znači za vojnu strategiju? Prvo, potencijalno pomicanje granice između ofenzivnih i defensivnih kapaciteta: rojevi koji mogu sami generirati protumjere protiv drugih rojeva stvaraju dinamičku ravnotežu koja otežava tradicionalne obrane. Drugo, pitanje ljudske kontrole ostaje otvoreno — čak i ako su sustavi autonomni, odluke o ciljevima i eskalirajućim akcijama još uvijek zahtijevaju ljudski nadzor, barem u ovoj fazi. No, granica između onoga što je tehnički izvedivo i onoga što je strategijski održivo još je nejasna. Prema ranim signalima, vojne sile eksperimentiraju s hibridnim modelima, ali puni autonomni rojevi — posebno oni integrirani s podmornicama — zahtijevaju razinu koordinacije koja još nije demonstrirana van kontroliranih okruženja.

Razvoj autonomnih rojeva dronova predstavlja značajan korak naprijed u vojnoj tehnologiji. Ovi sustavi će omogućiti vojnim snagama da djeluju brže i učinkovitije na bojišnici. Međutim, važno je razmotriti i etičke implikacije takvih sustava.