Android dobiva „dodirni za dijeljenje“ – i to nije samo kopija AirDropa

Tri nezavisna izvora koda – Samsungov One UI 9, Google Play Services i nadolazeći Android 17 – potvrđuju razvoj funkcije „dodirni za dijeljenje“ (eng. tap to share), koja bi trebala raditi između uređaja različitih proizvođača. To nije samo Samsungova Quick Share u novom ruhu: analiza koda pokazuje da se radi o duboko integriranom rješenju na razini operacijskog sustava, slično kao što Appleov AirDrop funkcionira unutar iOS ekosustava.

Razlika je u pristupu – dok je Appleova implementacija zatvorena i ograničena na vlastite uređaje, Androidova verzija mora biti otvorena za sve proizvođače koji koriste Android. To znači da bi, barem teorijski, korisnik mogao dodirnuti svoj Galaxy S24 o Nothing Phone (2) i poslat datoteku bez dodatnih aplikacija ili postavljanja. Praksa, naravno, ovisi o tome koliko će proizvođači biti spremni implementirati standard.

Najveća prednost za korisnike nije brzina (AirDrop i tako je brži od većine Bluetooth alternativa), već jednostavnost. Trenutno, čak i za slanje fotografije između dva Android uređaja, korisnik mora odabrati između Nearby Share, Quick Share, Bluetootha ili neke treće aplikacije – svaka s drugim koracima i ograničenjima. „Dodirni za dijeljenje“ bi to svio na jedan gest, ali pitanje je koliko će proizvođači biti motivirani da ga ujednače.

Ekosustavna dinamika ovdje je zanimljivija od same tehnologije. Google i Samsung već surađuju na ujedinjenju Nearby Share i Quick Share, ali ovo ide korak dalje: ako funkcija zaista radi na razini Android 17, proizvođači poput Xiaomija, OPPO-a ili OnePlusa neće moći ignorirati standard bez rizika da njihovi uređaji izgledaju zastarjeli. To je pritisak na Apple – ako Android uspostavi de facto standard za međuplatformsko dijeljenje, Cupertino će morati odlučiti hoće li otvoriti AirDrop za Android (malo vjerojatno) ili riskirati da postane iznimka u industriji.

Međutim, postoje dva ključna „ali“. Prvo, funkcija mora raditi konzistentno – ako korisnik mora provjeravati je li uređaj prijatelja kompatibilan, prednost nestaje. Drugo, sigurnosni model mora biti čvršći od AirDropa, koji je u prošlosti imao problema s neovlaštenim pristupom. Androidova otvorenost može biti prednost, ali i slabost ako proizvođači ne implementiraju zaštitu jednako strogo.

Za razliku od Appleovog pristupa „sve ili ništa“, Androidova fragmentiranost može biti prednost: ako funkcija ne radi savršeno na svim uređajima, korisnici barem imaju alternative. Ali upravo ta fragmentiranost je i najveći rizik – ako proizvođači odluče optimizirati „dodirni za dijeljenje“ samo za svoje uređaje, dobivamo još jedan standard koji glumi univerzalnost.