Solarne oluje iz 1201. i japanski pjesnici otkrivaju opasnosti za Mjesec

Stari zapisi ponekad nude podatke koje moderna instrumentacija ne može vratiti. U svemiru se važnost ne mjeri efektom, nego time mijenja li podatke koje stvarno koristimo.

Dnevnik Meigetsuki pjesnika Fujiwara no Teike, koji opisuje 'crvena svjetla na sjevernom nebu iznad Kyota' u veljači 1204., postao je ključni trag. Međutim, pravi događaj — SPE koji je emitirao čestice brzinom do 90% brzine svjetlosti — dogodio se četiri godine ranije, što je potvrdila analiza godova u prstenovima asunaro drveća s sjevera Japana.

Razlika između vizualnog spektakla (aurora) i stvarne opasnosti (radiacijsko zračenje) postala je jasna tek kada su znanstvenici usporedili podatke. Ova studija, objavljena u The Astrophysical Journal, ne dokumentira samo prošlost nego i mijenja način na koji procjenjujemo rizike za buduće svemirske letove.

Dotadašnja istraživanja usredotočila su se na rijetke, ekstremne SPE-ove, poput Carringtonovog događaja 1859. Međutim, sub-ekstremni događaji — koji čine 10–30% snage najjačih, ali su znatno češći — predstavljaju realniju, ali manje razumijevanu prijetnju.

Zašto je ovo važno za NASA-in program Artemis? Budući da astronauti na Mjesecu neće imati zaštitu Zemljine magnetosfere, čak i manji SPE-ovi mogu ugroziti njihovo zdravlje ili oštetiti opremu.

Trenutni modeli svemirskog vremena temeljene su uglavnom na satelitskim podacima iz posljednjih nekoliko desetljeća — premali uzorak za predviđanje dugoročnih obrazaca. Povijesni podaci, poput onih iz Teikinog dnevnika ili drveća, proširuju tu sliku za stotine godina unatrag, omogućujući bolje procjene učestalosti i intenziteta solarnih oluja.

Metoda koju je razvio OIST tim — kombinacija dendrokronologije (analize godova u drveću) i povijesnih tekstova — može se primijeniti i na druga razdoblja visoke solarne aktivnosti. Na primjer, Maunderov minimum (1645.–1715.), kada je Sunčeva aktivnost bila iznimno niska, još uvijek skriva neotkrivene SPE-ove koji bi mogli objasniti anomalije u klimatskim zapisima.

Što se tiče praktičnih koraka, sljedeća faza je usporedba ovih podataka s podacima iz ledenih jezgra i stalagmita, kako bi se stvorila globalna baza solarnih događaja. Međutim, postoji i granica: dok ova metoda poboljšava detekciju, ne može predvidjeti kada će se sljedeći SPE dogoditi.