Novčanici u oblaku spašavaju Libanonce od propale države

Libanonska obitelj koja je pobjegla iz Beiruta u Siriju ne čeka pomoć UN-a. Umjesto toga, njena rodbina u Kanadi šalje 200 dolara putem Whish Moneyja – aplikacije koju je većina Libanonaca čula tek prije mjesec dana.

To nije iznimka: preko milijun raseljenih oslanja se na digitalne novčanike jer bankovni sustav, nakon godina kolapsa, više ne funkcionira ni za osnovne transakcije. Remitencije – koje godišnje donose 6 do 7 milijardi dolara (trećina BDP-a) – sada teku izravno u džepove, zaobilazeći državu i njezin nefunkcionalni financijski aparat.

Prema podacima Svjetske banke, prosječni trošak slanja novca u Libanon iznosi 11% – gotovo dvostruko više od globalnog prosjeka. Ali kada je riječ o hitnoj pomoći, brzina nadilazi cijenu. »Počeli smo od činjenice da želimo razbiti distribuciju poklon-kartica«, kaže osnivač Whish Moneyja, referirajući se na zastarjele mehanizme humanitarne pomoći.

Njegova platforma je u samo 10 dana prikupila 65.125 dolara preko društvenih mreža – dokaz da dijaspore nisu samo izvor novca, već i organizatori sustava koji država nije u stanju ponuditi. Ovdje se ne radi samo o tehnologiji, već o premještanju povjerenja.

Država koja ne može osigurati osnovne usluge – od struje do lijekova – gubi legitimnost, a digitalni kanali postaju jedini prostor gdje građani još uvijek imaju kontrolu. To nije samo libanonska priča: istraživanje MIT-a pokazuje da u kriznim područjima raste upotreba peer-to-peer fintecha upravo zato što on ne zahtijeva institucionalno odobrenje.

Ali tko zapravo gubi na ovom premještanju? Bankarski sektor, već oslabljen godinama korupcije, sada gubi i posljednji izvor prihoda: provizije na međunarodne transakcije.

Država, pak, gubi vidljivost nad financijskim tokovima – što libanonska centralna banka priznaje neizravno: »Ovi neformalni prilivi čine oko 70% ukupnih priliva tijekom krize.« Drugim riječima, država je postala posmatrač u vlastitom financijskom sustavu. Za obične građane, prednost je jasna: novac stiže brže i jeftinije, a prilikom kupovine hrane ili lijekova ne moraju se oslanjati na nepouzdane institucije.

Ali postoji i cijena: digitalni novčanici nisu regulirani, a korisnici nemaju pravnu zaštitu ako dođe do prijevara. »Jedan pogrešan klik, i novac je nestao«, upozorava libanonski aktivist na Twitteru, dok drugi slave »prvu stvar koja nam zapravo funkcionira«. Ta polarizacija otkriva duboku kulturnu napetost: da li je bolje imati nepouzdanu državu ili nerégulirano tržište?

Što se događa kada tehnologija postane jedini funkcionalni dio društva? Libanonski primjer pokazuje da fintech nije samo alat, već novi društveni ugovor – onaj koji se sklapa izvan zakona, ali unutar zajednice.

A to je signal koji prekoračuje Bliski istok: u svijetu gdje institucije sve češće otkazuju, digitalni novčanici postaju prva linija obrane za one kojima više nema koga drugog pozvati.

Libanonski primjer pokazuje da fintech može biti snažan alat za preživljavanje u kriznim uvjetima. Međutim, važno je razmotriti i potencijalne rizike i izazove koji proizlaze iz upotrebe digitalnih novčanika. Kako će se ova tehnologija razvijati u budućnosti, te će li uspjeti u potpunom zamjenjivanju tradicionalnih financijskih sustava, još uvijek je nepoznato.