Pragmata je nakon pet godina čekanja morala dokazati više od dobrog trailera

MJESEC JE NAPOKON POSLAO RAČUN

Pragmata je godinama bila jedna od onih igara koje su živjele više kao kolektivna halucinacija nego kao proizvod. Capcom ju je najavio 2020., pokazao svemirsko odijelo, dijete-androida, čudnu lunarnu nelagodu i onda je, kako to industrija voli reći, "trebalo još vremena". U prijevodu: igra je otišla na Mjesec, izgubila Wi-Fi i slala razglednice svakih nekoliko godina.

Zato IGN-ova recenzija vrijedi više od još jednog broja na kraju videa. Ona spušta Pragmatin mit na stol: što se zapravo igra, što samo izgleda cool u traileru i koliko je ostalo od one prve, gotovo nestvarne najave. Nakon pet godina čekanja publika više ne pita samo "je li dobra?" nego i "je li vrijedila ovakvog čekanja?"

Najbolji odgovor je da Pragmata nije čudo koje briše kalendar, ali nije ni muzejski eksponat iz razvojne tamnice. Ona je rijetka, čudna, vrlo Capcom igra: linearni akcijski shooter s dovoljno starinske kralježnice da podsjeti na eru Xboxa 360, ali s jednim mehaničkim trikom koji je izvlači iz nostalgije.

DIANA HAKIRA, HUGH PANIČARI, ROBOTI NE ČEKAJU

Taj trik je ritam borbe. Hugh puca, izmiče i pokušava ostati živ, dok Diana istodobno razbija neprijateljske zaštite kroz hacking mini-igru. Na papiru to zvuči kao da je netko zalijepio Sudoku na leđa third-person shooteru. U praksi je zanimljivije: igra te tjera da mozak podijeliš na dva neudobna radna prozora, jedan za preživljavanje, drugi za otvaranje slabih točaka.

Kada sustav radi, Pragmata ima onu rijetku arkadnu nervozu u kojoj svaka sekunda izgleda malo preglasno. Ne pobjeđuješ zato što si našao savršenu pušku, nego zato što si uspio pročitati borbu dok ti ekran viče, Diana objašnjava, a robot veličine perilice rublja odlučuje da je tvoja kaciga osobni projekt.

Slabiji dio je ono što se očekivalo: priča i odnos Hugha i Diane neće svakome sjesti jednako. Nekima je to srce igre, drugima emocionalni čičak koji se stalno lijepi za rukav. No Pragmata ima dovoljno identiteta da preživi i kada joj rečenice ne pogađaju metu. Njezina vrijednost nije u tome što je savršeno moderna, nego što se ne ponaša kao još jedan proizvod iz generatora otvorenih svjetova, battle passova i beskonačnih mapa.

Ako je lekcija za industriju ikakva, onda je jednostavna: ne najavljuj igru prerano ako nemaš namjeru pet godina hraniti publiku živcima. Ali ako već nestaneš u lunarnoj magli, bolje se vrati s idejom koju ljudi mogu osjetiti pod prstima. Pragmata se, barem po recenzijama, vratila upravo s time: ne s revolucijom, nego s dovoljno jakim razlogom da napokon prestanemo govoriti o čekanju i počnemo govoriti o igri.