OpenAI predlaže 4-dnevni radni tjedan – ali tko plaća račun?

OpenAI je objavio 12-stranični policy paper o upravljanju superinteligencijom – dokument koji više liči na ekonomsku agendu nego na tehnički roadmap. Predlozi poput javnog bogatstvenog fonda, financiranog vjerojatno progresivnim porezima na ai-zarađene prihode, i četverodnevnog radnog tjedna bez smanjenja plaće zvuče kao mješavina nordijskog socijalizma i silicon valley optimizma.

Problem? Niti jedna od ovih mjera nije vezana za konkretne tehničke prekretnice ili vremenske okvire.

Čak i definicija superinteligencije ostaje vagamente formulirana: sustavi koji ‘nadmašuju najpametnije ljude’ – ali u čemu točno? Igranju šaha, pisanju koda ili, recimo, upravljanju globalnom ekonomijom?

OpenAI ovdje ne nudi benchmarkove, već političku viziju koja pretpostavlja da će ai generirati toliko vrijednosti da će je država morati redistribuirati. To je, naravno, korisno pitanje – ali je čudno da ga postavlja tvrtka čiji je posljednji ‘proboj’ bio ChatGPT-4o s 98%-tnom točnošću na human-eval benchmarku (što, usput, nije ‘superinteligencija’ po njihovoj vlastitoj definiciji).

Dokument citira progressive era i new deal kao historijske paralele, ali zaboravlja spomenuti da su ta razdoblja trajala desetljeća – dok openai-ov ‘brzi prijelaz’ pretpostavlja da će superinteligencija biti ‘već u tijeku’ (doslovni citat). Za razliku od, recimo, deepmindovog pristupa s jasnim istraživačkim miljokolazima, ovdje imamo više ekonomskog manifestiranja nego inženjerskog plana.

To bi moglo biti pametno političko pozicioniranje – ili, pak, pokušaj da se javna pažnja usmjeri na ‘veliku sliku’ dok se u pozadini rješavaju praktičniji problemi poput skalabilnosti modela.

Zanimljivije od samih prijedloga je tko ih zapravo treba implementirati. OpenAI sugerira globalna rješenja, ali je realnost da će prve korake morati napraviti nacionalne vlade – a one već sada imaju problema s regulacijom današnje ai tehnologije, kamoli one buduće. EU ai act je dobar primjer: donesen je nakon godina pregovora, a već je zastario za trenutne modele.

Superinteligencija bi, prema openai-ovoj logici, zahtijevala bržu i radikalniju politiku – što je, blago rečeno, optimistično. Još jedna crvena zastavica: dokument ne spominje tko kontrolira samu superinteligenciju.

Ako je to privatna tvrtka (poput openai-a), tada javni fond postaje mehanizam za redistribuciju profita – što nije nužno loše, ali zaslužuje jasniju deklaraciju interesa. S druge strane, ako je superinteligencija open-source (kao što zagovaraju mistral ili meta), tada se pitanje poreza i fondova komplicira: tko naplaćuje prihode od modela koje nitko ‘ne posjeduje’?

Najironičnije je što openai, tvrtka koja je prošle godine imala gubitak od 540 milijuna dolara, sada predlaže da države uspostave fondove za upravljanje ai-bogatstvom. To možda zvuči kao tehnički detalj, ali je zapravo ključno pitanje: hoće li superinteligencija prvo stvoriti vrijednost – ili će je regulacija pokušati redistribuirati prije nego što ona uopće postoji?

U konačnici, uspješna implementacija ovih prijedloga ovisi o našoj sposobnosti da ih praktično provedemo. To zahtijeva zajednički rad na razvoju superinteligencije koji će biti od koristi svima, a ne samo malom broju ljudi. Nadalje, potrebno je što prije razjasniti odnose između tvrtki, vlada i društva kako bismo izbjegli moguće konflikte interesa. Tek tako možemo stvoriti bolju budućnost za sve.